Isaiah 41

1Umuknite preda mnom, ostrva; i narodi neka se potkrijepe, neka pristupe, i tada neka reku: hajdemo da se sudimo. 2Ko je podigao pravdu s istoka? ko je dozvao da ide za njim ustopice? ko joj je pokorio narode i dao joj vlast nad carevima i učinio te su kao prah maču njezinu i kao razvijana pljeva luku njezinu?

3Pogna ih, prođe mirno putem, kojim ne bješe hodio nogama svojim. 4Ko je uradio i učinio to? i zove naraštaje od iskona? Ja, Gospod, prvi i pošljednji, ja isti.

5Vidješe ostrva i uplašiše se, krajevi zemaljski zadrktaše, približiše se i dođoše. 6Jedan drugom pomagaše, i bratu svojemu govoraše: budi hrabar. 7Drvodjelja hrabraše zlatara; koji kleplje hrabraše onoga koji kuje na nakovnju, govoreći: dobro je za spajanje. I pritvrđivaše klincima da se ne pomiče.

8Ali ti, Izrailju, slugo moj; Jakove, kojega izabrah, sjeme Avrama prijatelja mojega! 9Ti, kojega uzeh s krajeva zemaljskih, i između izbranijeh njezinijeh dozvah te, i rekoh ti: ti si moj sluga, ja te izabrah, i ne odbacih tebe;

10Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne plaši se, jer sam ja Bog tvoj; ukrijepiću te i pomoći ću ti, i poduprijeću te desnicom pravde svoje.

11Gle, postidjeće se i posramiće svi koji se ljute na tebe; biće kao ništa i izginuće protivnici tvoji.

12Potražićeš suparnike svoje, ali ih nećeš naći, biće kao ništa, i koji vojuju na te, nestaće ih. 13Jer ja Gospod Bog tvoj držim te za desnicu, i kažem ti: ne boj se, ja ću ti pomagati.

14Ne boj se, crviću Jakovljev, narodiću Izrailjev, ja ću ti pomagati, govori Gospod i izbavitelj tvoj, svetac Izrailjev. 15Gle, učiniću te da budeš kao sprava za vršenje nova sa zupcima: vrijeći ćeš gore i satrćeš ih, i brda ćeš obratiti u pljevu.

16Vijaćeš ih, i vjetar će ih odnijeti i vihor će ih rasuti, a ti ćeš se veseliti u Gospodu i hvalićeš se svecem Izrailjevijem.

17Siromahe i uboge, koji traže vode a nje nema, kojima se jezik osušio od žeđi, njih ću uslišiti ja Gospod, ja Bog Izrailjev neću ih ostaviti. 18Otvoriću rijeke na visovima, i izvore usred dolina, pustinju ću obratiti u jezero vodeno, i suhu zemlju u izvore vodene.

19Posadiću u pustinji kedar, sitim, mirtu i maslinu; posadiću u pustoj zemlji jelu, brijest i šimšir, 20Da vide i poznadu i da promisle i razumiju da je to uradila ruka Gospodnja, i svetac Izrailjev da je to stvorio.

21Iznesite parbu svoju, veli Gospod, pokažite razloge svoje, veli car Jakovljev. 22Neka dođu i neka nam objave šta će biti; objavite nam šta je prvo bilo, da promislimo i poznamo šta će biti iza toga; ili kažite nam šta će biti unapredak.

23Kažite šta će biti poslije, i poznaćemo da ste bogovi; ili učinite što dobro ili zlo, i divićemo se i gledati svi. 24Gle, vi nijeste ništa, i djelo vaše nije ništa; koji vas izbira, gad je.

25Podigoh jednoga sa sjevera, i doći će; od istoka sunčanoga prizivaće ime moje, stupaće po glavarima kao po kalu i kao što lončar gazi blato. 26Ko je objavio od iskona, da bismo znali, ili od starina, da bismo rekli: istina je? Ali nema nikoga da bi objavio, niti ima koga da naprijed kazao, niti ima koga da bi čuo riječi vaše.

27Ja prvi Sionu kažem: eto, eto toga. U Jerusalimu ću dati ko će javljati dobre glase. 28Jer pogledam, ali nema nikoga, nema među njima nijednoga ko bi svjetovao; pitam ih, ali ne odgovaraju ni riječi. Gle, svi su taština, ništa su djela njihova; liveni su likovi njihovi vjetar i ništavilo.

29